Traditional Croatian Tattoos
Sicanje / Bocanje

Čuvarica Neda: Na koncertu Mimika orkestra ljetos, njihov osnivač i dirigent Mak Murtić u jednom je času pozvao publiku da se u predvorju slobodno jave Lidiji koja za vrijeme koncerta iscrtava tradicijske tetovaže kanom.

​

Zanimanje za koncert i Lidiju bilo je podjednako, pa sam u izvidnicu poslala sestru koja je dobila „tetovažu“, a progovorivši pred kraj koncerta s Lidijom tek nekoliko rečenica, znala sam da mi je i da nam je, kao Čuvaricama vremena, itekako važna i zanimljiva upravo zbog tematike kojom se bavi, a koja i nije istraživački toliko popularna i detaljnije obrađivana.

​

I tako smo s Lidijom Petrović uskoro dogovorile intervju čiji uvod upravo čitate. Iz Lidije naprosto zrači istraživački i umjetnički duh, strast, kreativnost i preciznost, upravo kao i iz prostora u kojemu je intervju nastao – njezinoga studija u Zagrebu.

​

​

​

​

​​

​

 

 

 

 

 

 

Ć_

 

TATTOOINE ZAGREB

 

Molila bih te Lidija da nam se predstaviš i ukratko objasniš koja je poveznica između tvojega zvanja i zanimanja i koliko se zapravo dugo ovime već baviš?

​

​​

​

Lidija Petrović:  Pa evo ja sam Lidija. Studirala sam etnologiju i pedagogiju (s fokusom na ljudskim pravima u obrazovanju) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu od 2009. godine. Tada sam, dok je izrađivala svoje murale kod Studentskog Centra, upoznala i umjetnicu Marinu Mesar – OKO i ona me stvarno iznenadila sa svojim tetovažama po rukama jer su bile vrlo primjetne i izražajne, a to su bili simboli koje do tada nisam imala priliku vidjeti iz prve ruke. Od tog trenutka je krenulo kontinuirano učenje i istraživanje ove tematike.

​​​

​

Oduvijek sam bila u sferi folklora, od malih nogu. Kako u Slavoniji odakle sam, tako i ovdje u Zagrebu. Plesala sam u SKUD Ivan Goran Kovačić (studentski folklorni ansambl), i to doslovno poluprofesionalno. Uvijek me to privlačilo, ta etno strana, tradicija, folklor, povijest, ta skrivena značenja i običaji koji se generacijski prenose i odupiru zaboravu, iako nisu dio pop-kulture

 

 

 

​​​​​​​​​​​​​​​​Čuvarica Neda: Slobodno nam reci gdje se mi nalazimo, prostor pomalo izgleda i kao da smo u muzeju.

​

​

LIDIJA PETROVIĆ: Trenutno se nalazimo u našem studiju Tattooine na Ilici. Jako je veliki prostor i trudili smo se ostati minimalistički, ali opet sa hrpom detalja, između ostaloga ukomponirati i ljubav prema tradicijskim tetovažama i bocanju u samo uređenje. Salon se na ovoj lokaciji nalazi od 2021. godine, a vodimo ga moj partner André (iz Brazila) i ja. Cilj nam je bio da prostor što više izgleda poput umjetničke galerije, s artefaktima pod svjetlom reflektora, doslovno i preneseno.

​

​

 

​​​​​​​​​​​​​​​​​​​Čuvarica Neda: Bila si mi spominjala i prvu riječ vezanu za tetoviranje, koja je i ima li ona veze s imenom tvojega salona?

​

​​

​

Lidija Petrović: Tatauiranje, od tahićanske riječi TATAU – tetovaža, u svojoj srži označava i onomatopejsku interpretaciju samog zvuka originalnog načina tetoviranja udaranjem štapa o kožu (ta-ta, ta-ta…), navodno i zvučni izraz boli (a-u), koja se doživljava ovim načinom tetoviranja, hehe. A TATTOOINE, kao naziv studija je, iskreno, više referencija na Star Wars filmove i njegov fiktivni planet Tatooine.

​

​

​

Čuvarica Neda: Dakle, nakon susreta s Marinom ti počinješ proučavati tu jednu granu kao što si rekla – tradicijske tetovaže. Što nam možeš reći o toj temi?

​

​

Lidija Petrović: Nakon svojih početaka u tetoviranju, tradicijske tetovaže su se odmah iznjedrile kao prirodna poveznica i spoj ljubavi prema folkloru, tradiciji i prema tetovažama.

 

 

Prilikom početnih istraživanja tradicijskih tetovaža, susrela sam se s jako puno, previše, površinskih informacija. Niti danas, 15 godina nakon, situacija se nije pretjerano promijenila. Kao da se čitavo vrijeme recikliraju i ponavljaju jedne te iste informacije i to se samo na različite načine prikazuje, a zapravo nitko ne ide toliko u dubinu, niti je dovoljno istraživano. S druge strane i na sreću, javno mijenje o tradicijskim tetovažama se itekako promijenilo, postale su dio pop-kulture, dok je prije 15 godina Marina bila osuđivana jer ih je nosila (prema njezinim riječima), a upravo je ona i započela njihovo oživljavanje i popularizaciju.

​

​

Mi sad pokušavamo to uvrstiti pod zaštitu UNESCO-a, znači hrvatska tradicijska tetovaža, sicanje ili bocanje kao sama tradicija i običaj, ali to je dosta kompliciran proces s obzirom na to da oni zahtijevaju da to bude u potpunosti dokumentirano (tad i tad počelo, sve mora biti po datumima), a narod je bio nepismen i to je njima bila svakodnevica, nisu bilježili.

​

​

Navodno postoji u okolici Širokoga Brijega jedan samostan časnih sestara karmelićanki koje imaju zapisane i zabilježene sve potrebne podatke, rečeno mi je tako, ali su zavjetovane na šutnju i nemaju kontakta s civilizacijom.

​​

 

 

​​​​​​​​​​​Čuvarica Neda: Kad kažeš „mi pokušavamo“, o kome je riječ? Neka zajednica, grupa…?

 

 

 

Lidija Petrović: Bivše i sadašnje studentice etnologije, sociologije, uglavnom ekipa sa FFZG koja se zanima za tradicijske tetovaže. To su, uglavnom, cure iz Hercegovine ili središnje Bosne, pa imaju porodicu: bake, prabake, tete, koje sve pokušavaju prikupiti što vise podataka o tematici.

​

​

Moram napomenuti da otkad se bavim tetoviranjem, imam puno bolji pristup dokumentiranju i arhiviranju originalnih motiva i tetovaža nego dok sam studirala, jer mi sada ljudi sami šalju fotografije tetovaža svojih baka i prabaka.

​

​

​

Čuvarica Neda: Kad čitam, sicanje je dosta vezano baš za Bosnu, za bosanskohercegovačke krajeve. Radi li se tu o nekom izdvojenom fenomenu i možeš li nam reći što zapravo podrazumijeva?

​

​

​

Lidija Petrović: Znači, prvo moram malo ispraviti. Prema doktoratu Marka Perića iz 1973. godine „Običaj tatauiranja kod balkanskih naroda“ (nalazi se u zatvorenom spremištu knjižnice FFZG-a, pisan pisaćom mašinom) zapravo to nije ograničeno samo na Bosnu ili Hercegovinu.

​

​

Možemo odmah malo i o samoj terminologiji. Narodi na Balkanu su do nedavno koristili već spomenuti naziv TATAUIRANJE (izvedeno iz tahićanskog TATAU što označava tetovaže.

​

​​

SICANJE kao naziv se najviše koristio u Hercegovini (okolica Rame);

​

​

BOCANJE u Makedoniji i središnjoj Bosni,

​

​

KRIŽIĆANJE u Hrvatskoj, a još se koriste i šecanje, bockanje, šaranje…također, bocanje je stariji naziv, a sicanje noviji.

​

​

Puno smo saznali iz Perićeva doktorata. On je 1973. dokumentirao oko 300 različitih simbola po cijelom Balkanu. Najviše je nađeno među kršćanskim stanovništvom u Makedoniji i Albaniji. I tamo nije ograničeno samo na žene, tamo su tetovirani i muškarci, s obzirom da je to, ajmo reći, bila prva obrana od Osmanlija. Muškarci su uglavnom tetovirani po čelu, po rukama, prsima, da bi odmah automatski bili eliminirani, ne bi mogli biti uzimani za vojsku janjičara jer čim imaš križ na čelu, to ne bi bilo moguće.

​

​

Tetoviranje na Balkanu je bilo zastupljeno kod određenih etničkih skupina (uglavnom među katoličkim stanovništvom balkanskih zemalja, iako se radi o staroslavenskim simbolima koji predatiraju kršćanstvo), ali nipošto nije bilo ograničeno isključivo na Hercegovinu (što je uvriježeno mišljenje, s obzirom da se tamo tradicija najdulje zadržala). Prvi službeni dokaz i zabilješku o tetoviranju na Balkanu nalazimo u 17. stoljeću (Paulo Ricaut, engleski izaslanik u Carigradu), dobu intenzivnih osmanskih osvajanja i dominacije Balkana, iako vjerujemo da se odvijala i ranije, od 15. stoljeća i početaka osmanskih osvajanja na ovim područjima. Imamo zabilježenu tradiciju tetoviranja u gotovo čitavoj BIH (sve do Banja Luke, najviše u središnjoj Bosni, Hercegovini i bosanskoj Posavini); Crnoj Gori (Bijelo Polje); Makedoniji (Vlaško stanovništvo), Albaniji (albanski katolici – Dukadjin i Pulati) i Bugarskoj (u svim dijelovima među katoličkim stanovništvom); Hrvatskoj – najviše u Sinju, Vrlici, Lici, Dalmaciji i Zagori, okolici Osijeka, Stonu, Metkoviću i čitavoj Posavini.

​

 

Znači sicanje je naziv koji se najviše koristi u hercegovačkom kraju, a u ostatku Bosne, naročito u srednjoj Bosni se koristi izraz bocanje. I recimo da se bocanje više koristi i kod nas u Slavoniji. I križićanje se može reći, to je dosta zastupljeno kod nas u Hrvatskoj. Meni je bliži termin bocanje, nekako sam ga prisvojila i kroz intervjue sa tetoviranim bakama.

​

​

​

​

​

​

​

​

​

​

​

 

 

 

 

 

 

 

 

 

​Prikaz smjese i produkta iz knjige Vesne Haluge „Znamen na koži“, 2023., str. 26/27.​​​​

​​​​

Čuvarica Neda: Kako se sicanje/bocanje radilo?

​​

​​​

​

Lidija Petrović: Najviše o samom procesu smo saznali iz samih intervjua s bakama koje imaju tetovaže. Do njih uglavnom dođemo preporukom nekoga tko ima tetoviranu baku i to isključivo ukoliko je dobrog zdravlja i nećemo je uznemiravati i mučiti pitanjima. Uvijek je to ista scena koja nas dočeka – baka na vratima s cigaretom, rakijica, Turska kava i pepeljara puna opušaka na stolu. I onda bake krenu – e to sam ti ja, sinko, bocala….

​

​

Znači predobro!

​

​

Tetoviranje tradicijskih simbola se tradicionalno radilo isključivo u proljeće i to na specifične blagdane prije Uskrsa u samoj korizmi – Sv. Josip, Blagovijest, Veliki Četvrtak i Petak. Djevojčice i dječaci su najčešće tetovirani u dobi od 9. do 15. godine, nakon 15. godine nemamo zabilježenih primjera. Za tetoviranje su korištene obične šivaće igle, ponekad i 2–3 spojene u snop.

​

​

Iz intevjua smo saznali dosta i o načinu dobivanja pigmenta za tetoviranje – o kojem se točno drvetu radilo. Bake su nam rekle da su išle brati mladice jasena kao najpodatnije, najmekše drvo. Stavile su ih na tavu, doslovno popržite na vatri dok se ne karbonizira, postane crnilo – i onda su to gnječile da bi se dobio kao ugljen. Stavile bi jasenov ugljen u posudu i miješale s različitim tekućinama, vezivima. U knjizi Vesne Haluge „Znamen na koži“, vidimo taj proces ilustriran.

​

​

One imućnije su u ugljen dodavale med, a moglo je to biti i mlijeko (majčino mlijeko se spominje kao iznimno čisto); ali miješale su se i slina (pljuvačka), svinjska mast ili obična voda, pa čak i rakija i maslac. Također bilježimo i korištenje baruta i tinte za nalivpero za dobivanje pigmenta u novije vrijeme. Korišteni su bili čak i kalupi, modle za šablone od kore crnog jasena, drena, lista smokve, a zanimljivo je da se za jednolike točkice koristila rupica od gumba, dugmeta. Motivi su mahom tetovirani na podlaktice, nadlaktice, šake, članke prstiju, zapešća, prsa, pa čak i čelo i korijen nosa.

​

​

​

Čuvarica Neda: Tvoje zanimanje je onda stalna veza s istraživanjem na terenu. Ti to zapravo super iskoristiš!

​

​

Lidija Petrović: Upravo to. Imam pristup i terenu i ljudima. Sad dok tetoviram puno više ljudi mi dolazi i šalje fotke svojih baka i prabaka nego dok sam bila na faksu i imala pristup akademskom istraživanju.

​

​

I u tim intervjuima saznali smo nekoliko novih zanimljivih stvari za koje smo prije imali drugačiju percepciju. Prvo – kad si zamislimo da su one tetovirane s recimo10 – 12 godina, zamislimo da ih je tetovirala neka starija, iskusna gospođa, matrijarh – baka, ali zapravo prema svim intevjuima potvrđeno je da ih je tetovirala djevojčica od 14 godina, gotovo njihova vršnjakinja.

​

​

One uglavnom govore, tetovirane su pred Uskrs. Uvijek je bio ili veliki četvrtak ili veliki petak, na sam Uskrs ne, ali na veliku subotu se još tetoviralo.

​

​

Kako se sicanje radilo? Mogu vam preporučiti neke od bosanskih portala, oni imaju dosta toga o bocanju, videa iz osamdesetih ili sedamdesetih godina prošloga stoljeća:

​

​

Dokumentarac “Predanja” 1989., baka je snimljena u hrvatskom selu Maljine kod Guče Gore (Travnik); Instagram profil: Etno_bh

​​

​

Zašto ste se tetovirali? Instagram profil: Etno_bh​

​

 

 

 

Čuvarica Neda: Dakle čađa, ta smjesa je išla pod kožu i to se bockalo. Koliko je to uopće slično s današnjim načinom tetoviranja?

​

​

​

Lidija Petrović: I danas imamo te – takozvane, hand poke tetovaže – rukom, bez mašinice, plasiramo tintu pod kožu, baš kao što su se radile tradicijske tetovaže. To se uglavnom radi tako da, kada odabereš mjesto na koje želiš plasirati tintu, ne izvlačiš iglu u potpunosti van jer će ti biti jako teško ponovno pogoditi točnu točku u koju plasiraš tintu, tako da se igla samo odiže, zajedno s kožom, tri puta. Fascinantno je koliko su djevojčice koje su tetovirale uspijevale biti precizne u motivima, kao i savršeno pratiti anatomiju ruke s motivima, bez današnjih suvremenih pomagala i šablona.

​

​

Ali razlika je u tome da su bocane tetovaže puno dulje zarastale. Znači, bocalo se pred Uskrs, a kroz intervju jedna je baka rekla da se tetovaža još za žetvu morala pokrivati “da ne bi peklo na suncu“. Pokrivale su ih dugim rukavima, a borile su se i sa oteknućem, crvenilom, pa i infekcijama, što je u potpunosti razumno jer nije korišten pigment razvijen u laboratoriju, već različiti nesterilni spojevi i pribor, a i sam postupak bocanja je ostavljao veću traumu kože. Što znači da su, na taj način bocane tetovaže, zbog samog opisanog procesa, puno dulje zarastale nego danas – čak po par mjeseci (tetovirane pred Uskrs, a jos za žetvu u kolovozu su ih pokrivale). Danas je to puno brže, doslovno dva tjedna i to je to – zaraslo!

​

​

​

​​

​​

​

​

​

​

​

​

​​

​

​

​

​

​

​

​

​​

​

Tradicijske tetovaže iz Tattooine studija.

 

​​Čuvarica Neda: Onda kad vidimo koliko su im se dobro zadržale na koži do danas, možemo reći da je to prilično kvalitetno tetoviranje?

​

​

​

Lidija Petrović: Fascinantno! I kako se zadržalo i kako su općenito one to uspjele savršeno napraviti po rukama, čak kad imamo rotaciju kože na rukama kako bi ruke bile mobilne, njima i dalje savršeno prati anatomiju i izgleda simetrično i geometrijski savršeno. Imale jesu, prema spomenutom doktoratu, neke kalupe i to su uglavnom dubile u drvetu i onda umakale isto ugljen, pa precrtavale na kožu, ali uglavnom je rađeno, ajmo reći, bez ikakvih šablona.

​

​​

​

Čuvarica Neda: Svaka im čast! Možda je mirnija ruka i zbog njihovih godina. Spomenula si nam zaštitnu/religijsku funkciju, je li ona jedina? O čemu se točno radi kod fenomena sicanja/bocanja?

​

​​

​

Lidija Petrović: Kada sam ti bila govorila da su prema intervjuima žene tetovirane pred sam Uskrs – to je zbog slavljenja novog početka, buđenja, ponovnog rađanja u pretkršćanskim* (nova godina počinje u proljeće, buđenje prirode) pa i u kršćanskoj tradiciji (Uskrsnuće).

​

​

*ne posežem za terminom “poganski” jer djelomično sadrži negativnu konotaciju, nešto što je u suprotnosti sa kršćanstvom – a sva vjerovanja do pojave kršćanstva nisu bila negativna u svojoj suštini, već dio svakodnevnog života, opažanja i praćenja promjena u prirodi

​

​

Iako se tradicijske tetovaže vežu isključivo uz domišljati otpor osmanskim osvajanjima na ovim područjima (tetovaže u Islamu su strogo zabranjene, smatrane bogohuljenjem, a time i općenito odbojne), kako žene ne bi mogle biti odvedene u svojevrsno roblje i muška djeca odvedena u janjičare kao dio zloglasnog danka u krvi (osmanska vojska), prema raznim dokazima spoznajemo da su sami motivi vezani i uz staroslavenska vjerovanja, tradicije i folklor. Znači, to su sve, izvorno, staroslavenski simboli.

​

​

Možemo reći da su ljudi, pred osmanskim osvajanjima i prisilom neslavnog “danka u krvi”, prenamijenili staroslavenske simbole za obranu od zlih sila u tradicijske tetovaže i dodali simbol križa kako bi što više napravili distinkciju između kršćanstva i tada vrlo aktualne islamizacije.

​

​

Meni je bilo izrazito zanimljivo primijetiti slične simbole tetovirane na ženama berberskih plemena sjeverne Afrike, naročito Jelice i narukvice, pa kolo koje je specifično za balkanske narode. Prema biblijskim zapisima, Mojsijeva žena, pripadnica berberskog plemena, imala je tetoviranu Jelicu na korijenu nosa. Znači, simboli sežu još u biblijska vremena.

​

​

​

​​

​

​

​

​

​

​

​

​​

​

​

 

​

​

​

​

​

​

 

​​​​Sličnim simbolima tetovirane pripadnice Berberskih naroda Sjeverne Afrike;

Fotografije: Pinterest

 

​​​E sada, zašto je kolo tako specifično za područje Balkana? Prvenstveno zbog slavenskog božanstva Kolovrata, jednog od 3 glavna božanstva, boga sunca i životnog i prirodnog ciklusa, obitava u drvetu, na zemlji, dok je Perun nebeski bog, Vales bog podzemlja, Kolovrat je zadužen za ono zemaljsko, ljudsko.

​

​

Križ danas ima u potpunosti religijsko značenje – kao stalni podsjetnik i znak iskazivanja vjerske pripadnosti, ali kao staroslavenski simbol u pretkršćanskim vjerovanjima označava četiri kardinalne, glavne strane svijeta (sjever, jug, istok, zapad) i četiri prirodna elementa (zemlja, zrak, voda i vatra). Ima jako puno vrsta križića i njihovih izvedenica.

​

​

​

​

​

​

​

​

​

​

​

​

​

​

​

​

​

 

 

 

 

 

Crtež i opis motiva križa izradila je i sastavila Lidija Petrović – Tattooine studio Zagreb

 

 

​​Čuvarica Neda: Možeš li nam reći još nešto o motivima koji sežu iz tog zapravo staroslavenskog sloja?

​

​

​

Lidija Petrović: Pa gotovo svi, naročito kolo. Slavenski bog Kolovrat koji je obitavao u drvetu, to je bio njegov simbol, upravo zato nalazimo simbol kola urezan u drvetu kao štovanje boga Kolovrata. Kolo osim toga predstavlja i zajedništvo, obitelj, kao i društvenu zajednicu, selo. Kolo predstavlja i tradicionalni ples u svim dijelovima Hrvatske (bilo to šokačko kolo, nijemo kolo u Lici i Vrlici, svi dijelovi hrvatske svoje tradicionalne plesove izvode u formaciji kola), ali i kolo godine (wheel of the year) – praćenje prirodnih promjena od sjetve do žetve, buđenje prirode, cvat, rast i plod na vrhuncu, polagano gašenje i zimsko odumiranje kao priprema za novi krug. Dakle, može se shvatiti kao prirodni ciklus godine, ali i ciklus ljudskog života.

​

​

​

​

​

​

​

​

​​

​

​

​

​

​

​

​

​

​

​​

​

​

​

 

​​Crtež i opis motiva kola izradila je i sastavila Lidija Petrović – Tattooine studio Zagreb

​

​​Rekli smo križ i kolo. Sljedeće najzastupljenije su jelice. Jelice kao takve označavaju grančice, borove grančice i znamo da je to zimzelena biljka. U svakom slučaju predstavljaju dugovječnost, ako ne i besmrtnost, jer su zimzelene biljke praktički besmrtne – žive i kada druge biljke odumiru po zimi. Osim toga, jelice simboliziraju rast, razvitak, generalno slavljenje prirode, prirodnih pojava, također upravo taj rast, razvoj, cvjetanje, plodnost itd. Jelice su dosta zastupljene među simbolima. Za grančice (linijske, bez ispune)/jelice (s ispunom i detaljima listića) možemo još reći da one predstavljaju nešto zemaljsko, duboko ukorijenjeno, što stremi ka visini, nebesima. Poveznica zemlje i nebesa. Meni osobno Jelice predstavljaju i generacijsku povezanost – mojoj prijateljici smo tetovirali bakine 3 jelice koje rastu od zapešća prema gore, s tim da je jedna predstavljala njezinu baku, druga majku, a treća nju samu s dodatkom ružinog pupoljka kako bi bila slična bakinoj tetovaži, a opet imala i unikatni doprinos i identitet majke i kćeri.

​

​

​

​

​

​

​

​

​

​

​

​​

​

​

​

​

​

​​

​

​

​​

​

​​​Crtež i opis motiva jelice izradila je i sastavila Lidija Petrović – Tattooine studio Zagreb

 

​​​​​Imamo također i narukvice. Simbol su dualnosti ljudskog iskustva – intovertiranosti naših dubokih osobnih emocija i ekstrovertiranosti, povezanosti sa zajednicom – obje sfere duboko ovisne jedna o drugoj i povezane u beskonačni krug koji nas definira. Narukvice su redovito išle baš na zapešće ruke, čak do lakta i služile su i za obranu od zlih duhova i zla općenito. Po selima u Slavoniji (mogu imenovati dva specifična i provjerena – Koška i Markovac Našički) bake i dan danas stavljaju narukvice na malu djecu kao znak zaštite od zla i pripadnosti zajednici. Iz intevjua smo shvatili da su narukvice, za razliku od ostalih simbola koji su, recimo to tako, više generički i univerzalni, bile puno specifičnije. U smislu, djevojke iz iste obitelji, istog sela bi imale slične narukvice, sa sličnim motivima, kako bi se znalo da potječu iz tog i tog sela, iz te i te obitelji (ukoliko bi bile odvedene od strane Osmanlija, kako bi znale biti vraćene odakle su odvedene).

​

​

​

​

​

​

​

​

​

​

​

​

​

​

​

​

​

​

 

 

​

 

Tetovirane narukvice u kombinaciji s motivima kola, jelica i križa iz Tattooine studija Zagreb.

 

Imamo i motiv klasja koji simbolizira plodnost, obilje, bogatu žetvu i sreću koja nas prati. Ne označava samo plodnost žene i obilje u smislu bogatstva, nego i plodnost zemlje, uroda, blagostanje u obitelji, zajednici, životu i sl. Imamo i ogradice, ali one uglavnom idu u kombinaciji s kolom i križevima, a također imaju simboliku obrane, zaštite, odbijanja zla i protekciju. Mahom tetovirane na šakama – metaforička i doslovna prva linija obrane.

​

​

​

​

​

​

​

​

​

​

​

​

​

​

​

​

​

​

​

 

​​​Crtež i opis motiva ograde izradila je i sastavila Lidija Petrović – Tattooine studio Zagreb

​

 

​​Imamo još i zvjezdice, tipični simboli zvjezdica – slavljenje nebeskih promjena i općenito nebeskih kretanja, znači bili su svjesni i te sfere svog života i kako nebeska tijela utječu na njihovu svakodnevicu. Povezujemo istu simboliku i za motive sunca i mjeseca – njihova kretanja utječu na zemaljski, prirodni i ljudski život.

​

​

​

​​​​​​​​​​Čuvarica Neda: Hvala ti na iscrpnim opisima! Ako možemo dublje u povijest – Dokud seže sama povijest tetoviranja općenito? Čitala sam da su prvotno bile točkice i križići.

​

​

​

Lidija Petrović: Što se tiče samih početaka tetoviranja, imamo doslovno fizičke dokaze. Prvi najstariji dokaz je Ötzi (tzv. Ledeni čovjek, najstarija mumija na svijetu), mumija pronađena u talijanskim Alpama, i on je imao istetovirane točke na člancima odnosno zglobovima i poslije su utvrdili da su točno to akupunkturne točke što je jako zanimljivo jer se smatralo da je akupunktura izumljena oko 500. godine nove ere, sto je otzi opovrgnuo jer datira vise od 5000 godina u prošlost.

​

​

Prve tetovaže koje nisu služile ovako u medicinske svrhe, ajmo reć, već su imale dekorativnu funkciju, su bile pronađene na dvije ženske mumije u starom Egiptu i radilo se o motivima goveda ispod ramena – apis bull, sveto govedo. Zanimljivo je da recimo prvo kad kažeš tetoviranje, padaju ti na pamet Vikinzi i te njihove rune jer je to jako moderno danas tetovirati, ali mi zapravo nemamo nijedan fizički dokaz da su Vikinzi bili tetovirani za razliku od recimo kod nas. Imamo fizičke dokaze tetoviranja, ali Vikinzi koji su sinonim za tetovaže, za njih nemamo nikakav dokaz da su ikad bili tetovirani. Naravno, njih su spaljivali ritualno, pa je možda to i razlog.

​

​

Dosta su poznate tradicijske tetovaže otočana, Polinezija, Novi Zeland, Mauri i sl. ali i u Mongoliji ima jako zanimljivih motiva tradicijskih tetovaža. Prikazuju jednostavne prikaze konja i jako su lijepe i zanimljive. Još o povijesti tetoviranja vam mogu svašta govorit, ali ovo je takoreći primordijalno.

​

​​

​

Čuvarica Neda: Za kraj, zašto tradicijska tetovaža? Što privlači ljude koji ju/ih dođu napraviti, koja je njihova priča?

​

​

​

Lidija Petrović: Svaki put me iznova iznenade svojoj jednostavnošću – jer su isključivo linijske i geometrijske, bez ispuna i sjenčanje, a zapravo su toliko složene i kompleksne u svojim detaljima. Vrlo su kompleksne za izradu, jer svaka linija mora biti savršeno ujednačena da bi sve skupa savršeno i izgledalo.

​

​

Fascinantno mi je kako i dan danas one još uvijek privlače ljude, još uvijek na neki emocionalni i transcendentalni način progovaraju o njima i ispunjavaju ih. Što privlači ljude na tradicijskim tetovažama i dalje? Meni je isto misterij, ali mislim da je to zbog njihove ljepote i simbolike, poruke koju prenose i pripadnosti koju označavaju. Također, izbocane na tijelu dobiju posebnu snagu, nisu toliko efektne na papiru – na papiru su samo simbol, a na koži su znamen koji se s ponosom nosi i ističe.

​

​

Nedavno su mi bile majka i kćer tetovirati bakine i prabakine tradicijske tetovaže. Mama je tetovirala prabakine, a kćer je tetovirala bakine tetovaže. U ovom slučaju bih rekla da je to bilo odavanje počasti ženama u obitelji, kao i označavanje pripadnosti – ne mislim u negativnom smislu da je to nešto ograničavajuće, nego upravo suprotno. Nedavno mi je na tetoviranje došla i Danica, Hrvatica koja živi u Yukonu u Kanadi, to je praktički Aljaska, kako bi ovjekovječila svoje hrvatske korijene i pripadnost. I tako dođu iz Australije, s Novog Zelanda – stvarno nema koji još kontinent nisam imala na tetoviranju tradicijskih tetovaža. Dolaze iz daleka kako bi tetovirali tradicijske tetovaže i to je jedino sto ih zanima od tetovaža – stvarno postoji neka snaga u tome.

​

​

Sad sam se još sjetila. Znaš što je još zanimljivo? Bili su mi tetovirati tradicijske motive brat i sestra iz okolice Bjelovara i oni su ih odlučili tetovirati zato jer je Bjelovar bila granica do koje su Turci došli pri svojim osvajanjima – postoji i spomenik tom povijesnom događaju, mjestu gdje su Otomani konačno zaustavljeni u napredovanju na Austro-Ugarsku. Tako da bih rekla da je njihova priča duboko povijesno i kulturološki ukorijenjena u svima nama s ovih prostora.

​

​

​

Čuvarica Neda: Ovo je zapravo super spoj edukacije i prenošenja tvoje umjetnosti tetoviranja tradicijske tetovaže na ljude koji ih onda nose, a zapravo si rekla i drugdje u svijetu kao i kod nas. Tako da vas pozivamo da dođete do Lidije u studio Tattooine i odaberete neki svoj motiv, neku svoju simboliku koja nas veže s, recimo to tako, bliskim i dalekim precima koje danas često u svim ovim drugim mitologijama koje su popularne, zaboravljamo.

​

​

Hvala ti Lidija od srca!

​

​

​​

Lidija Petrović: Hvala vama Čuvarice na posjeti, na velikom iskazanom interesu i poštovanju za tradicijske tetovaže, kao i na ovoj prilici da zajedno pokrenemo dublju diskusiju, promišljanje i istraživanje o njima, njihovoj povijesti i značenju, zagrebemo malo dublje ispod površine (razumijevanja i kože, hehe). Meni je bilo istinsko zadovoljstvo!

​

​

​

​

​

​

Welcome to Tattooine Premium Zagreb - The #1 Tattoo tattoo Studio for Traditional Croatian Tattoos with more then 200 having been tattooed from all over the world!

​

​

​

​

​